Bijelo Polje

Bijelo Polje se nalazi u južnom dijelu Sandžaka, odnosno na sjeveru Crne Gore, u dolini koju presijeca rijeka Lim. Svojevremeno na tom području nalazilo se polje koje je s proljeća bilo prekriveno cvjetovima bijele rade, po kom cvijetu polje i naselje nastalo na njemu je dobilo ime – Bijelo Polje, što je i značenje turske riječi Akovo za varoš, nekada poznatu stanicu dubrovačkih karavana.

Bijelo Polje je ekonomski, saobraćajni, kulturni i svaki drugi centar sjevernog dijela Crne Gore. Nalazi na raskrsnici važnih puteva: pruzi Beograd – Bar i magistrali koja od Beograda vodi prema moru.

Područje opštine Bijelo Polje zahvata površinu od 924 km kvadratnih, na kojoj, prema podacima popisa stanovništva iz 2003. godine, živi 50.284 stanovnika.

Arheološka istraživanja vršena na ovom području ukazuju da je bjelopoljski kraj bio naseljen još u doba neolita, o čemu svjedoči kamena sjekira pronađena u Majstorovini kod Bijelog Polja. Ostaci materijalne kulture iz razvijenog bronzanog doba nađeni su u Bijedićima, Ostrelju i drugim mjestima u okolini Bijelog Polja, a na postojanje naseobina iz prahistorijskog doba na ovom području ukazuju i pojedini predmeti pronađeni u samom gradu (kamena glačana sjekira pronađena u prigradskom naselju Rakonjama).

Prvo poznato stanovništvo ovoga kraja bili su Iliri, najvjerovatnije iz plemena Autarijata.

U I stoljeću nove ere ovim područjem su zavladali Rimljani, a znatnije etničke promjene ovi krajevi doživjeli su krajem VI i početkom VII stoljeća sa naseljavanjem Slavena.

U vrijeme osmanske uprave, kroz duži vremenski period u ovom kraju dominantno je bošnjačko stanovništvo, da bi njegovim konstantnim iseljavanjem, prouzrokovanim procesima etničkog čišćenja ovog područja (posebno izraženim kroz čitavu prvu polovinu XX stoljeća), etnička struktura doživjela znatnije izmjene.

Pod nazivom Akova, Bijelo Polje se prvi put pominje 28. juna 1583. godine. Prostor današnjeg Bijelog Polja u to vrijeme činili su Bihor, Limski Nikšići, nahija Vraneš (Ljubovića), dio Komarana i Nikolj-Pazar. Posebno značajnu ulogu u razvoju grada imali su Bihor i Nikolj-Pazar.

Grad Bihor se prvi put pominje 1450. godine, kao mjesto u kojem su dubrovački trgovci ostavljali svoju robu.

Pod osmansku upravu grad je došao 21. juna 1455. godine.[1]

Područje Bihora jedno vrijeme pripadalo je Hercegovačkom sandžaku, a u sastav Bosanskog elajeta ušlo je 1580. godine. Tokom vremena Bihor je iz trga prerastao u kasabu, da bi krajem XVI stoljeća njegov privredni značaj počeo opadati. Umjesto njega primat u trgovini počeo je preuzimati Nikolj-Pazar, a zatim Akovo.

Tragovi materijalne kulture iz prošlosti ovoga kraja, kao što su ostaci Hajdar-pašine džamije u Radulićima, kameni most u Bistrici u mjestu Lozna Luka, Gušmirska džamija u Bijelom Polju i drugi, svjedoče o burnim historijskim događajima kroz koje je prolazio i njegovom bogatom kulturnom naslijeđu.

Opština Bijelo Polje raspolaže značajnim industrijskim kapacitetima u oblasti obućarske  i tekstilne industrije, metalurgije, drvne i industrije namještaja, kao i značajnim prerađivačkim kapacitetima u oblasti poljoprivrede. Područje opštine naročito je pogodno za razvoj stočarstva i voćarstva.

Dugoročna perspektiva razvoja opštine je u aktiviranju nalazišta mineralnih i termalnih voda, otvaranju planine Bjelasice sa svim njenim potencijalima za razvoj turizma i poljoprivrede i otvaranje Đalovića pećine, koja po svojoj veličini i bogatstvu pećinskih ukrasa prevazilazi Postojnsku jamu u Sloveniji.


[1] Mustafa Memić, Bošnjaci – Muslimani Sandžaka i Crne Gore, Muslimansko nacionalno vijeće Sandžaka, Sarajevo, 1996., str. 121.