Bošnjačka djeca sanjaju na bosanskom jeziku

Obrazovanje i obrazovni proces Bošnjaka u Republici Srbiji svakako je proces koji zavisi prije svega od ukupnih reformi u zemlji. I prije i poslije devedesetih  godina, imali smo nastavne planove i programe koji su bili politizovani i pod utjecajem jedne određene ideologije.

Naravno da se sve ovo odrazilo i na udžbenike i na sadržaje u njima.

Prvi početak promjene obrazovnog procesa imamo poslije 2000. godine, a danas, 12 godina kasnije kod Bošnjaka u Republici Srbiji proces implementacije još traje.

Kada je u pitanju pravna regulativa, i pravni okvir, oni su sasvim u skladu sa međunarodnim pravnim aktima, ali se teško sprovode u praksi.

Zato mi danas u školama gdje su Bošnjaci većinski zastupljeni još uvijek nemamo cjelokupno obrazovanje na bosanskom jeziku.

Zakon o udžbenicima i drugim nastavnim sredstvima utvrđuje štampanje udžbenika na jezicima nacionalnih zajednica.

Bošnjaci imaju pravo na obrazovanje na svom maternjem jeziku i to predškolski pedagoški program, osnovno, srednje, više i visoko obrazovanje. Također bi Bošnjaci morali imati udžbenike na svom maternjem jeziku koji bi pratili sve ove nivoe obrazovanja.

Obrazovanje na bosanskom jeziku podrazumijeva prije svega dobar udžbenik i to je često osnov svega. Pored udžbenika potrebno je obezbijediti i drugu priručnu literaturu i knjige iz bibliotekarskih fondova. Peuzimanje udžbenika iz Bosne i Hercegovine  otežano  je činjenicom da su udžbenici u Bosni i Hercegovini pisani za sva tri entiteta, tako da se najčešće može koristiti samo jedna trećina tih udžbenika.

Zbog svega toga smo mi u Bošnjačkom nacionalnom vijeću odlučili da formiramo ekspertske timove koji će se baviti izradom priručnika i udžbenika. Ovo moramo uraditi iz više razloga.

Prvo mišljenja sam da su i postojeći udžbenici na srpskom jeziku dosta loši, zastareli i prevaziđeni. U njima još uvijek postoje uvredljivi sadržaji koje ama baš niko ne pomišlja da mijenja. Još uvijek postojeći nastavni planovi i programi nisu oslobođeni od uvredljivih sadržaja.

Drugo, mislim da su postojeći sadržaji za Bošnjake nedovoljni. „Kao primjer navešću samo nastavu srpskog jezika i književnosti u srednjim školama. Ako učenik Bošnjak, pohađa neku trogodišnju srednju školu, neće učiti ni o jednom bošnjačkom piscu, jer tek je u udžbeniku četvrtog razreda predviđeno izučavanje djela Meše Selimovića“, ovako je na jednom skupu govorila gospođa Jelena Marković, kao predstavnik ministarstva za nacionalne i etičke zajednice, 2002. godine. Danas 10 godina posle situacija je ista u srednjim školama u Republici Srbiji i Sandžaku.

Treći razlog je što su postojeći udžbenici opterećeni stereotipima, a o Bošnjacima u postojećim udžbenicima nema gotovo ničega. Postojeći udžbenici su zasnovani na frontalnim oblicima rada.

Zbog svega toga smo mi u Bošnjačkom nacionalnom vijeću uradili nove planove  i  programe na bosanskom jeziku, koji su s jedne strane zasnovani na decenijskom iskustvu obrazovnih programa Bosne i Hercegovine, a s druge starne na iskustvima nastavnih planova i programa Republike Srbije,  ti programi su prilagođeni Sandžaku i potrebama Bošnjaka koji žive u Republici Srbiji. Iz  ovakvih savremenih nastavnih planova i programa dobićemo za početak kakve – takve priručnike, a u narednom periodu i dobre udžbenike.

Pored priručnika i udžbenika moramo obezbijediti u saradnji sa izdavačkim kućama i svu vanudžbeničku literaturu i lektiru.

Strukturu ovih udžbenika koje bi u Bošnjačkom nacionalnom vijeću  trebalo da obezbijedimo čine.

  • Izvorni udžbenici – to su čitanke, gramatike, teorije i historije književnosti, školska lektira.
  • Prevedeni udžbenici sa srpskog jezika sa uključenim sadržajima kroz posebne dodatke, za Bošnjake i to za predmete vezane za predškolsko, likovnu kulturu, muzičku kulturu i historiju.
  • Treću grupu čine udžbenici za strane jezike gdje će biti urađen dodatak sa rječnikom – strani jezik – bosanki jezik.

Naravno da očekujemo da sve ove udžbenike treba da, u okviru zakonske regulative, realizujemo sa predstavnicima Ministarstva prosvjete Republike Srbije. Za ove potrebe ćemo obezbijediti autore udžbenika i priručnika, ali i prevodioce sa srpskog na bosanki jezik. Smatramo da prilikom izrade priručnika i udžbenika prednost mora imati timski rad, grupa autora uz obavezno učešće nastavnika koji rade u školi.

Sve udžbenike moraju pratiti radni materijali za učenike, priručnici za nastavnike, zidne slike, grafofolije, cd i dvd izdanja i slično.

Naravno mi smo svjesni da za jedan dobar i valjan udžbenik treba od jedne do tri godine, zato i u ovom prvom pripremnom periodu krećemo sa priručnicima, kako bi smo sve nedostatke i mane kasnije otklonili.

Ako sve ovo ne ostvarimo i ne zadovoljimo potrebu Bošnjaka za obrazovanjem na maternjem jeziku prijeti nam opasnost da učenici svoja znanja počnu sticati izvan institucija obrazovnog sistema, izvan postojećih školskih ustanova. Tako će učenici usvajati neistine ili poluistine što nikome u ovoj zemlji ne može biti od koristi.

Po predmetima bi to trebalo izgledati ovako: za osnovnu i srednju školu potrebna je manja adaptacija udžbenika likovne kulture sa 30% sadržaja.; u okviru muzičke kulture u osnovnoj i srednjoj školi potrebno je izmijeniti oko 60% sadržaja za slušanje; u okviru historije koja i dalje ne tretira izučavanje historije Bošnjaka na ovim prostorima, treba dopuniti sa 15% sadržaja u hronološkom okviru koji će pratiti postojeći udžbenik; i naravno nastava iz predmeta bosanski jezik i književnost kao obaveznog predmeta sa 100% sadržaja i u osnovnim i u srednjim školama.

Mi moramo njegovati bosanski jezik jer ako bošnjačka djeca i Bošnjaci ne budu izučavali iz svojih udžbenika, na svojem jeziku, to će uticati i na cijelu Republiku Srbiju, jer više stotina hiljada Bošnjaka je velika brojka da bi se država odrekla kulturnog bogatstva koje Bošnjaci na ovim prostorima posjeduju.

Obrazovanje na bosanskom jeziku je zaista potreba koja nije utemeljena samo u pravnoj regulativi, već i u cjelokupnom životu ovdašnjih ljudi.

Bošnjačka djeca u nastavi likovnog, muzičkog, historije, književnosti, izučavaju o životu ljudi Kanade i Japana. Uče koliko uglja ima u rudnicima Argentine. S druge strane ne znaju gotovo ništa o svojoj kulturi i prošlosti. Dušebrižnici kažu da će uvođenje novog modela obrazovanja na bosanskom jeziku opteretiti djecu sa gradivom. Isti se nisu bunili kada su im djeca učila koliko daje ovca vune u Australiji.

Nikako ne mogu da shvatim da nekome ne smeta da uči iz historije o burskim ratovima, a da mu opet smeta što će bošnjačka djeca u petom razredu osnovne škole učiti četiri nastavne jedinice iz svoje prošlosti i historije.

Također ne mogu da shvatim da svi vole bošnjački sevdah i pjevaju sevdalinke, a da im opet smeta da se to izučava u okviru muzičke kulture.

Bošnjaci imaju slikare, umjetnike koji su priznati u cijelom svijetu, a opet u udžbenicima o njima nema ničega.

Naš narodni pjevač, naš Homer – Avdo Međedović, izučava se na američkim koledžima a u sandžačkim školama nije prisutan.

Ja ne mogu a da ne pomenem, kada je cijela ova priča u pitanju, da postoji i bezrazložan strah, prisutan i kod pojedinih Bošnjaka i kod Srba. I jedni i drugi se plaše novog i promjena. Razloga za strah zaista nema. Mi ništa u okviru Bošnjačkog nacionalnog vijeća nećemo raditi što bi naškodilo našim komšijama Srbima. Ni jedan nastavnik u obrazovnom procesu, bilo to Srbin, bilo to Bošnjak, zahvaljujući implementaciji novog modela nastave na bosanskom jeziku neće ostati bez posla. Čak šta više uvođenjem bosanskog jezika i književnosti kao obaveznog predmeta otvoriće se nova radna mjesta. Bošnjaci će i dalje učiti iz predmeta srpski jezik i književnost, i dalje ćemo jedni drugima čestitati praznike i poštovati različitost koja nas spaja na ovim prostorima.

Uostalom i u drugim višenacionalnim sredinama je primenjen ovaj model i nije došlo do podjela. Hrvati i Srbi u Vojvodini i dalje žive zajedno uz uzajamno poštovanje i uvažavanje. To što imaju različite pojedine nastavne jedinice ili što Hrvati imaju hrvatski jezik i književnost ne smeta u Vojvodini ni Srbima ni Hrvatima.

Također ne postoji mogućnost da se, uvođenjem novih udžbenika izazove podjela među Srbima i Bošnjacima. Svi znamo šta se desilo kada je uvedena vjeronauka. Bojali smo se podjela, međutim to je još više približilo djecu. Onaj koji cijeni svoju kulturu i prošlost mora cijeniti i kulturu i prošlost drugih. Bošnjake i Srbe na ovim prostorima nisu podjelile ni mnoge druge stvari, jer su oni upućeni jedni na druge, pa neće ni dodatak postojećim udžbenicima sa nekoliko nastavnih jedinica koje su bitne ovdašnjim Bošnjacima.

Neki su pominjali drugo polugodište i termin početka pripremne nastave  na bosanskom jeziku kao nešto što je loše. Kada su priručnici i udžbenici u pitanju, kao i sve ostale stvari vazane za implementaciju mislim da je termin početka u Ministarstvu odlično određen jer kada se jedan model implementira potrebno je vrijeme da se uvide svi problemi i specifičnosti pojedine sredine. Za otklanjanje tih problema koji će se sigurno pojaviti u praksi, potrebno je vrijeme. Zato je ovaj termin dobro određen i ja ne sumnjam da stručni ljudi iz Ministarstva prosvete Republike Srbije znaju svoj posao. Zamislite samo šta bi se desilo kada bi od septembra, a ne od januara počela pripremna nastava, i još da počnemo sa svim školama i svim odeljenjima.

Na kraju bih rekao još i ovo – Bošnjačka djeca sanjaju na bosanskom jeziku i svidjelo se to nekome ili ne, imaju pravo i na adekvatne udžbenike iz kojih  će njihovi snovi postati java. Mi ćemo im to, u saradnji sa Ministarstvom prosvete Republike Srbije a u skladu sa zakonskim aktima,  i omogućiti, jer je to naša obaveza i pred Bogom i pred narodom.

autor: Elijas Rebronja, predsjednik Odbora za obrazovanje BNV 

(referat sa Seminara o pripremnoj nastavi na bosanskom jeziku, 22.12.2012. godine)

 

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *