Izgovorena riječ Fatime Pelesić Muminović, laureata nagrade “Pero Ćamila Sijarića”

Vijest o nagradi “Pero Ćamila Sijarića” pokrenula je kliktaj radosti djetinjstva, nedosanjani san zavičaja, tog najumilnijeg kutka radoznalosti što nam osvjetljava put želja za daljine, kome se uvijek vraćamo s nostalgijom. Nagrada “Pero Ćamila Sijarića” je posebna čast ženi-piscu, koja svakim objavljenim stihom ili prozom otjelotvoruje uspravni hod žene na hiljadugodišnjoj stazi njenog usuda. Zato nagradom doživljavam i rad sa studentima mog zavičaja na Državnom univerzitetu koji je omogućio brojnim talentima da stasaju u potencijalni kadar ovog podneblja.

Najprije hvala, srcem punim neizmjerne zahvalnosti, voditelju Nagrade “Pero Ćamila Sijarića”, BNV Sandžaka, hvala cijenjenom žiriju, dr. Redžepu Škrijelju, dr. Seadu Šemsoviću, književniku Safetu Sijariću. Hvala prisutnima koji na ovaj način njeguju sjećanje velikana umjetničke riječi, Ćamila Sijarića.

Radujem se da večeras mogu reći hvala i mojoj učiteljici Milanki Nićiforović . Ponosim se i dan-danas njenom plemenitom podrškom, knjigama koje mi je posuđivala da čitam, hrabrila da pišem. Nije slučajno da su prve pjesme objavile Ibarske novosti kad mi je bilo 12 godina. Godinu dana kasnije dobila sam Saradničku legitimaciju “Dečjih novina” iz Gornjeg Milanovca, a potom Malih novina iz Sarajeva. U Gimnaziji nije izostala podrška profesora i voditelja Književnog kluba, Dragana Točilovca. Neobična bibliotekarka Marija iz Gradske biblioteke željela je da razgovara o pročitanim knjigama . Posebnu zahvalnost dugujem prof. Ejupu Mušoviću, za nesebičnu podršku publiciranja prve zbirke pjesama Nȁdo, te pjesnicima Ismetu Rebronji i Marufu Fetahoviću, a naročito pjesniku Iliji Ladinu koji je bio recenzent. Tokom studija na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, sudjelovala sam u radu Književnog kluba “Mak Dizdar” i došla na ideju da nekoliko mladih pjesnika gostuje na knj. tribinama u Novom Pazaru. Ideju su podržali voditelj Doma omladine Hazbo Gegić i direktor Radničkog univerziteta, Tomo Kijevčanin. Bilo je to nezaboravno druženje sa učenicima osnovih škola i gimnazijalaca. Rad književnog kluba su pratili profesori, naročito prof. dr. Radovan Vučković, isto mjesto rođenja, prof. Muhsin Rizvić, prof. dr. Enes Duraković, prof.dr.Zdenko Lešić.Tu je nezabilazno ime filozofa, prof. dr. Rasima Muminovića koji je bio oslonac svima koji su njegovali poetsku riječ. Koliko još imena nije moguće spomenuti tragom sjećanja , počev od roditelja koji su pristali na brigu da žensko dijete pohađa školu, što je odudaralo ukorijenjenoj predrasudi zabrane.

Ali pjesnik je sam kad stvara svijet pjesničke umotvorevine, list po list, snagom svoje pjesničke imaginacije , spreman da se svega odrekne , ali nikako riječi kako ih on složi i uredi. Učini mu se ta prva ruka nosi naboj najekspresivnijeg smisla značenja, iako ubrzo shvata da su to tek “komadi kamenica” koje valja brusiti, isklesati, uklesati slovo po slovo, izmjeriti svaku riječ. Nema knjige iz koje pjesnik može naučiti kako da piše, osim po diktatu svog uma i otkucaju srca. Tu i tamo nazire sličnosti sa drugim umjetnicima, ali razlike su izrazitije od određenih podudarnosti. To je ono po čemu poetska i prozna djela dobijaju pečat autentičnog stvaralaštva i neograničenog trajanja. Talent je determinirajući faktor. Bez talenta djelo nema duše, iako posjeduje umijeće.

Ono ne može ostariti, niti postati prevazidjeno. Jer mnoge pjesnike i pisce su progonili za života, a njihovo djelo je opstalo, i nakon njihove smrti potvrđivalo svoje značenje i neprolazne vrijednosti. I danas sa zadovoljstvom čitamo Ep o Gilgamešu, najstariju knjigu svih vremena, i pitanja se nisu ni za nokat pomakla. Tajne univerzuma su postale bliže, ali o tajnama života samo slutimo odgovor. Pjesnik nije tu da daje odgovor na teška pitanja, niti da ih zaobilazi, niti umjetnost smije biti destruktivna snaga ljudskog duha, naprotiv ona ima revolucionarni zanos neobične moći koji može pomjeriti granice ljudske misli preko međa mržnje i uzdići ih do visina gdje ljubav nagovještava plavi horizont. Sloboda je taj svijetli svjetionik koji poput kompasa usmjerava put. Ona je najsigurniji oslonac onom koji piše bez rizika da će kap interesa pomutiti njegove misli.

Pjesnik mora biti korifej ideja koje vuku čovječanstvo naprijed ,ka dobru. On je u povijesti uvijek bio glas naroda. Pjesnik je sudionik svog vremena koje natapa njegovu dušu i poput “zelenog prstena na vodi”, u istoimenoj priči Ćamila Sijarića, svijetlim krugom mjesečine i tamne dubine rijeke čini svijetlim.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *