Ne treba se bojati kritika onih koji rade za vlast

Malo je novinara koji žele da govore o tabuima, malo je novinara, nažalost, koji žele da istražuju one teme koje bi ih mogle koštati posla, koji bi ih mogli koštati života ili mjesta življenja. U BiH situacija je malo bolja, nego ovdje u Sandžaku. Ja sam tri puta prije ovoga bio u Sandžaku i sva tri puta sam morao bježati.

Nisam ja jedini novinar koji se bavi istraživačkim novinarstvom u BiH, kolege to puno duže rade nego ja… Mene još uvijek drži entuzijazam, pa pokušavam da istražim sve ono što drugi dosad nisu istražili.

Borka je govorila o pritiscima u Bosni i Hercegovini. Ja mogu pričati od 2003. do danas, znači taj period otkad se bavim novinarstvom. Ovo što ću vam sada ispričati namjerno vam govorim, naročito vama kolegama iz Sandžaka, da shvatite zbog čega je bitno Udruženje novinara, zbog čega se bitno udružiti, zbog čega je bitno djelovati zajedno. Tad se može sačuvati objektivnost, tad se može sačuvati sloboda.

Borku sam upoznao 2004. god. Tad sam bio još uvijek dopisnik “Oslobođenja” iz Tuzle i počeo sam se baviti istraživanjem jedne zanimljive priče: prebacivanje bosanskohercegovačkih državljana u Francusku ilegalno. Krenulo je od bezveznih informacija, istraživao, istraživao… i na kraju došao do toga da je pola MUP-a Tuzlanskog kantona, tj. 6-7 policajaca, bilo umiješano u prebacivanje ljudi u Francusku ilegalno. Nije prošlo, naravno, puno, došli su po mene iz policije, odveli me, i tada je Udruženje BH novinari reagiralo.

Policija me pustila, ubrzo su se uključile i druge kolege. Pet godina poslije toga, druga policija je privela ove policajce koji su mene priveli i koji su bili umiješani u krijumčarenje BH državljana.

Posljednji moj profesionalni kontakt sa Borkom Rudić prije ovog danas je bio u vezi sa zbivanjima na Federalnoj televiziji. Ja sam odnedavno urednik informativnog programa, znači od maja prošle (2012) godine, do tad sam bio novinar reporter. Nazivali su me “lutajući reporter” jer sam volio da se bavim temama u nekim drugim dijelovima BiH i regijama u koje druge kolege nisu zalazile. Maja 2012. godine prvi put sam osjetio šta znači kad nemaš podršku unutra, u svojoj firmi u kojoj radiš. Nemaš podršku kolega, nemaš podršku urednika, nemaš podršku menadžmenta. Ostaneš sam da se boriš sa svojom temom, da se boriš sa akterima priče i da se boriš sa svojim kolegama.

Bio sam ponosan sve do 2010. godine što sam bio član ekipe političkog magazina “60 minuta”. Od 2010. godine urednik tog magazina je spojio politiku i novinarstvo, prešao na stranu vlasti, tako da smo mi počeli iz sedmice u sedmicu pratiti svaki korak vladajuće političke partije, svaku noć smo se u dnevnicima obračunavali sa onima koji su bili smetnja u realizaciji planova političke partije na vlasti, odnosno nekoliko ljudi – šest, sedam – svaku noć smo se bavili policijom i šefom policije koji je istraživao kriminal te političke partije na vlasti, pa su mu tako u dnevniku prigovarali što nije izjavio saučešće čovjeku koji je poginuo u saobraćajnoj nesreći. Ovo možda izgleda apsurdno, ali je tako bilo, nažalost.

Meni je nedjeljno bilo emitirano u okviru dnevnika jedna mala rubrika, zvala se “Nedjeljnik” ili “Pregled sedmice”. U tom pregledu sedmice, u dva minuta sam rezimirao sva zbivanja. Pokušavao sam da pravim distancu od programa kompletnog informativnog programa Federalne televizije, koji je direktno bio u službi režima. Kasnije će se ispostaviti u službi pojedinih ljudi – ljudi iz podzemlja.

I sve je to trajalo do maja, dok nisam odlučio da prozovem ministra unutrašnjih poslova koji je bio prijatelj mog glavnog urednika. Tad sam napisao tekst, pokušao sam da ga objavim, u kojem sam naveo da je taj ministar imao saobraćajnu nesreću koju je prikrio, uništio službeno vozilo, pobjegao, bio u alkoholiziranom stanju. Naravno, prilog nije emitiran. Znači, redovna rubrika više nije bila redovna i tad su u javnosti shvatili da baš na Federalnoj televiziji ne misle isto.

Mislim da je bio jedan period kad je i Borka mislila da sam ja dio iste ekipe, da isto razmišljam, pa su čak i mene kritizirali zbog nekih stvari na koje ja nisam imao uticaja.

Znači, u maju 2012. godine, taj prilog se ne emitira i dešava se nešto drugo – svi kreću na mene. Ali zahvaljujući Udruženju BH novinari, zahvaljujući i drugim kolegama kojima je bilo više Federalne televizije preko glave takve kakva je bila, oni počnu da vrše pritisak i na rukovodstvo, koje staje u moju zaštitu. Ne mislim na uredništvo, već menadžment staje u moju zaštitu.

Nakon toga ja pravim nedjeljnik u stilu da je to “povremenik”, da se sve lijepo tokom sedmice desilo, da je to najljepša sedmica u modernoj povijesti BiH. Da nije tako, „Nedjeljnik“ ne bi bio ni emitiran. To sam rekao, prilog mi je bio emitiran naravno, ali ubrzo su smijenili tog urednika. Međunarodna zajednica je stala u našu zaštitu i mene su imenovali za urednika informativnog programa Federalne televizije. Treći dan nakon što sam preuzeo poziciju, lider vladajuće političke partije me zove na mobilni i kaže: “Želim da budem večeras gost.” “Povodom čega?” „Eto, zovu me s drugih medijima.” “Ako vas zovu s drugih medija, idite tamo.” “Ne, ja želim na Federalnu.” Razumijem, Federalna televizija najgledanija u BiH. Rekoh: “Ne možete biti na Federalnoj večeras gost, ne vidim razlog. Ako Vas zovu drugi, idite na druge medije.”

On je otišao na druge medije, i onda je krenula kampanja protiv Federalne televizije. Federalni parlament je naprasno shvatio da u Upravnom odboru Federalne televizije ima ljudi kojima je istekao mandat, pa je onda na izvanrednoj sjednici donio odluku o razrješavanju aktuelnog Upravnog odbora i o postavljanju novih članova, tzv. privremenih, koji se uopće ne pominju u zakonu. Tako kreće ta borba protiv Federalne televizije. Trajalo je to od jula do septembra dok Ustavni sud tu sjednicu nije poništio kao nezakonitu.

Međutim, oni su kasnije nastavili ponovo kroz Parlament da vrše pritisak, sve dok ih nismo blokirali u Domu naroda, zahvaljujući naravno kolegama iz Udruženja BH novinari i zahvaljujući kolegama iz drugih medija i zahvaljujući Međunarodnoj zajednici koja je izdala tri saopćenja za javnost – nije ništa konkrento poduzela, ali je izdala tri saopćenja za javnost gdje je rekla da Federalna televizija mora ostati nezavisna.

Nakon što smo vladajuću političku partiju blokirali u Domu naroda, dešava se nešto drugo, dolazi nam Porezna uprava da nam pronađe porezni dug. I još uvijek traži. Vjerovatno neće naći ništa naročito. Sve druge medije su na taj način ućutkali – šaljući ih Poreznoj upravi.

Kolege sa TV1 – radi se o jednoj privatnoj televiziji koja nije bila u službi političke vladajuće partije, tj. režima, koji je isti kao i svi prethodni režimi – dakle ništa bolji, ništa gori. Ali mediji imaju kritički odnos prema prijašnjim režimima, moramo imati i prema ovom. Kolege s TV1 su se bavile istraživačkim temama i na kraju su promijenile uređivačku politiku, morale su zaposliti suprugu od direktora Porezne uprave, jer im je on pronašao dug od 1 milion km. I tako su oni završili sa svojom misijom Federalna televizija je sad jedini objektivni elektronski medij u BiH, jedini je medij koji nije pod kontrolom nijedne političke partije.

Svaki put kad objavimo o nekom drugom, spočitavaju nam da pripadamo nekom trećem taboru.

Prije mjesec dana objavili smo imovinske kartone svih političkih lidera u Bosni i Hercegovini, lidera političkih vladajućih partija. Svi imaju po 6-7 stanova, ušteđevine po 300-400 hiljada eura na računima, na imena sinova stanove, imaju kreditna zaduženja po milion-sedamsto hiljada maraka. Osam hiljada maraka mjesečno vraćaju, a plaća im je 5 hiljada maraka, i nikom to nije bilo jasno. I nakon što smo mi to objavili, onda su nas optužili da pripadamo taboru Bakira Izetbegovića. Pošto njega nismo obradili jer je on bio potpredsjednik stranke, mi smo se bavili predsjednicima. Znači, glavni naslov režimskog biltena „Dnevnog avaza“, manje-više to znate ko je vlasnik Dnevnog avaza, da Federalna sad pripada Bakiru Izetbegoviću. Nakon što smo mi objavili imovinski karton Bakira Izetbegovića, sad im više nije jasno čiji smo, pa su nas spočitali da pripadamo taboru Hilme i Muje Selimovića, dvojice biznismena u Sarajevu koje ja nikad u životu nisam vidio.

Znači, svaki puta kad objavite priču o nekome iz vlasti svrstat će vas na stranu nekoga trećeg koga niste pomenuli. A ne možete u istom momentu spomenuti sve ljude. Jedno je najbitnije: ne treba se bojati kritika onih koji rade za vlast, ne treba se bojati kritika političkih lidera. Treba se bojati njihovih poteza, treba ih predvijdet i treba igrati po zakonu.

Nakon objavljivanja imovinskih kartona, predsjednik SDA je počeo da bojkotuje Federalnu televiziju, kad smo mu postavili 5-6 provokativnih pitanja, naglo mu je pozlilo u studiju, trebalo mu je vode i napustio je emisiju. Onda su nas sutradan optužili da smo ga otrovali, da smo pokušali atentat na lidera vladajuće političke partije. Znači, “javni servis pokušao atentat pitanjem”.

Transkript govora Avde Avdića na tribini “Uloga sandžačkog novinarstva u vremenu tranzicije – odgovori na izazove”, održanoj povodom obilježavanje Dana sandžačkog novinarstva u Glavnom uredu Vijeća, 2. februara 2013. godine. 

Avdo Avdić je dipl.žurnalista, urednik informativnog programa na Federalnoj telviziji BiH. 

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *