Otvoreno pismo Dr. Bisere Suljić-Boškailo Vijeću povodom nagrade “Pero Ćamila Sijarića”

Književnica Bisera Suljić-Boškailo uputila je otvoreno pismo Bošnjačkom nacionalnom vijeću povodom dodjele književne nagrade “Pero Ćamila Sijarića”. Sadržaj pisma objavljujemo u cjelini i bez intervencija.

Velike nagrade dodjeljuju veliki ljudi velikim piscima. Za razliku od velikih lokalne nagrade ostaju po svemu na lokalnom nivou. Ja to dobro znam i zato ne očekujem da budem i na tom nivou “lokalaca”, jer Bog dragi ne dozvoljava da budem tamo gdje mi nije mjesto. I ovo ne bih napisala zato što me interesira takva neka nagrada, nego što me boli nepravda da se moje ime vrti po tim “lokalnim krugovima”.

Već je sedma godina kako Bošnjačko nacionalno vijeće u Sandžaku dodjeljuje godišnju nagradu “Pero Ćamila Sijarića” istaknutim sandžačkim piscima. Kad kažete “Ćamilovo pero” onda očekujete da tu nagradu dobije i onaj koji, slikovito rečeno, poslije Ćamila piše “njegovim perom”, što znači, perom koje je pisalo i bilo prepoznatljivo za vrijeme Ćamilova života po pripovjedačkom stilu, odnosno perom koje je sijalo upravo pripovjedačkom niti. Nazalost, oni koji odlučuju ko će dobiti to pripovjedačko Ćamilovo pero očito ne znaju šta da rade i kako da “svome” daju tu nagradu i većinom dodjeljuju onako “ofrlje” tu nagradu, odnosno čak ni tako, jer da je “ofrlje” bilo bi dobro i možda bi potrefili, kao i ćorava koka koje zrno. Oni čine još goru stvar i biraju samo “svoje”, odnosno one koji rade za BNV. I sve bi to bilo dobro da pritom ne uzimaju, kako bi sebi malo podigli moral i cijenu, afirmisana imena pisaca kako bi im kao svjetiljke osvijetlili tu njihovu tamu. Jer, lakše je reći u konkurenciji tih i takvih imena eto dobio je neko tu nagradu, jer među najboljima biti najbolji, je puno više, nego eto među malima biti najbolji. Zato oni to čine. I to je to što mene boli i zašto ovo pišem. Ja ne dam da se moje ime, koje sam stvarala, naravno uz Božji dar, koristi u takve svrhe i zato se ovim putem obraćam, jer drugačije kako vidim se ne akceptira to što ja ponavljam, a to je da me izbace iz te konkurencije sve dok odgovorni za ovo ne nađu kriterije i dok se ne uradi nešto na tom planu. Ja sam i prošle godine predjedniku žirija istoričaru Škrijelju, kada sam čula da sam u užem izboru za nagradu, napisala da ako mi je dodijele ja ću je odbiti, upravo jer nemaju kriterije, ali to valjda nije bilo dovoljno i tako se i dalje stoji moje ime u grupi iz koje ge uzeti “izabranika” kako bi se eto podigao moral onima koji odlučuju kome da dodijele nagradu. I ove godine sam članu žirija Safetu Sijariću, koji je i moj zet, ponovila isto, ali ni to nije bilo dovoljno. Žalosno je kada sam čula od Sijarića da sam sam ja tu nagradu zaslužila po peru, ali da sam još mlada i kako je odlučeno dati malo starijoj osobi. Ako se nagrada daje po tome ko je stariji i ko nije, kakva je to onda nagrada.

Znam, da će biti odgovora na ovo pismo, “Bisera se ljuti jer nije dobila nagradu” (bar tako Škrijelj izjavljuje) i zato moram istaći koje sam ja sve nagrade internacionalne dobila, kako se ne bi stvorila pogrešna slika o meni. Napomenuću samo tri najznačajnije: za moju prvu zbirku pjesama dobila sam jednu od najprestižnijih nagrada u Ex-Jugoslaviji, nagradu “Antun Branko Šimić”. Tu nagradu dodjeljuju Hrvati i nikada se nije deslilo prije mene, a mislim i kasnije, da su je dodijelili jednoj Bošnjakinji. Druga prestižna nagrada je Deretina godišnja nagrada kao najbolji neobjavljeni roman u Srbiji za 2009. Znači, u konkurenciji oko 130 romana u Srbiji Srbi odabiraju Bošnjakinju i dojeljuju nagradu za roman “Bilija”. Treća nagrada je ovogodišnja Godišnja nagrada “Bosanske riječi” koja je slavila jubilarnih 20 godina postojanja i milione objavljenih knjiga za tih 20 godina. Romanu “Karakondžula” koji je upravo doživio i drugo izdanje, i to za par mjeseci od prvog izdanja, i koji su istovremeno objavile tri države Bosna, Hrvatska i Crna Gora. Za moje prevode sa njemačkog isto tako sam dobitnica prestižnih nagrada, ali o tome nećemo sada.

Ove nagrade sam istakla kako bi se vidjelo gdje stojim u svijetu, a i da se vidi ta ironija da su mi velike nagrade dodjeljivali uvijek drugi narodi, a svoj narod, moji Bošnjaci, mi nikada nisu izašli bilo čime u susret, a kamoli dodijelili neku nagradu. I ja ne tražim od njih to, ali sada tražim samo to da se moje ime ne koristi za ponižavanje.

No, na kraju moram i da im odam i pohvalu da su nakon sedam godina se sjetili da daju jednu nagradu i ženi. Koleginici Fatimi Muminović čestitam na nagradi, a BNV poručujem da sjednu i naprave napokon kriterije za nagradu koja nosi veliko ime.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *