Uloga novinarstva u vrijeme tranzicije – odgovori na izazove

Neobično mi je drago da mogu danas da govorim o temi novinarstva i da sudjelujem u jednom važnom događaju – obilježavanju Dana sandžačkog novinarstva. Malo je organizacija i malo je prilika u Bosni i Hercegovini i u Srbiji, a i na prostoru cijele bivše Jugoslavije, gdje se slavi novinarstvo i ja smatram to veoma binim događajem, da još uvijek postoje ljudi, postoje novinari, postoje organizacije koje smatraju da je novinarstvo časna profesija, iza koje stoje časni ljudi i da to treba proslaviti. 

Zbog toga vam čestitam. Ja sam osoba sa novinarskim background-om i to smatram vrlo bitnim, a ovu poziciju koju trenutno obnašam u Udruženju „BH novinari“, smatram tek jednom fazom koju mora da prođe svaki novinar da bi upoznao i onu drugu stranu zaštite prava novinara, prije svega prava na slobodu izražavanja, a onda i druge lepeze prava koja se nalaze u okviru tog temeljnog ljudskog prava – prava na slobodu izražavanja

Tema o kojoj ću govoriti danas nije nepoznata vama svima, jer mi ne govorimo samo teoretski o tranziciji, mi tranziciju svi živimo, ali u novinarstvu na jedan posebno brutalan i težak način, zato što je novinarstvo profesija koja podjednako ovisi i o akterima, samim novinarima, ali mnogo više o društvenim uvjetima i okolnostima u kojima djeluju novinari i mediji. Ono što je bitno da naglasim jeste da zapravo mi prolazimo ne jednu tranziciju,već nekoliko njih, usudila bih se reći tri, četiri, jer smo mi – na prostorima Srbije, BiH i ostalih zemalja koje su nastale raspadom bivše Jugoslavije – morali prvo da iz jednog društevnog sistema pređemo u drugi, trebali smo da iz jednog sistema vrijednosti razvijamo potpuno novi, a mi u Bosni i Hercegovini i još neki na prostorima bivše Jugoslavije da se bavimo i tranzicijskom pravdom, odnosno da liječimo rane koje su ostale poslije rata, koji je bio brutalan, koji je bio najkrvaviji u BiH i nakon koga su ostale brojne žrtve. Još uvijek mi u BiH tražimo naše žrtve, još uvijek pokušavamo da zadovoljimo osnovnu dužnost, a to je da odamo počast tim žrtvama, a da zločinci budu kažnjeni. U takvim okolnostima jako je teško biti novinar, jako je teško razvijati novinarstvo koje neće biti puka slika naših društava već koje će biti bolje od društava i država kojima vjerujemo. Jer ako ćemo biti isti kao naše okruženje i ako će mediji preslikavati samo ono što se događa, a ne davati neku novu viziju, onda mi svi skupa nemamo bolju budućnost. Ja iskreno vjerujem i mislim da novinari i mediji moraju biti kreatori jednog boljeg i pravednijeg društva i ovdje kod vas u Sandžaku, u Bosni i Hercegovini, u okviru cijele Srbije i u okviru bivše Jugoslavije.

Zašto pominjem sve te tranzicije? Zato što je bilo jako teško jedan mentalni sklop, kakav smo mi imali u doba komunizma, u kojem se podrazumijevalo da novinari budu društveno politički radnici i da budu odgovorni državnim pojedincima, a ne sebi i svojoj savjesti, je zapravo kreiralo jedno okruženje u kojem je bilo lako napraviti od novinara ono što mi sad imamo, ovisnike o političkim, ekonomskim i drugim elitama koje postoje na ovim našim prostorima. I zbog toga ja smatram najbitnijim za novinarstvo i u Sandžaku i u cijeloj Srbiji i u zemljama bivše Jugoslavije upravo taj zaokret od tog da budemo društveno politički radnici ka jednom drugačijem pristupu, jednoj drugačijoj strategiji koja će uključivati kreiranje novih društvenih vrijednosti. Zovu ih “evropske vrijednosti”, zovu ih “demokratske vrijednosti”, a ja zapravo mislim da su to osnovne ljudske vrijednosti koje postoje u svakom od nas i koje samo treba na adekvatan način plasirati u našim medijma.

Ono što je još bitno za novinarstvo na našim prostorima jeste postojanje potpuno državnih medija – kako smo to imali u prošlom sistemu, treba doći sada do slobodnih medija, dakle do javnih medija i do privatnih, komercijalnih medija koji će osigurati pluralizam informacija i pluralizam mišljenja. To je vrlo težak korak, kao i onaj prvi, koji moramo mi novinari proći kao individualci. Jednako je težak i taj drugi proces koji se odvija na našim prostorima, a to je da političke elite, da naše vlasti prihvate da postoje javni mediji i privatni mediji koji će raditi u interesu građana, u interesu javnosti, ponekad i u interesu kapitala, ali poštujući osnovne postulate novinarske profesije. Kada je riječ o medijima u Srbiji, o onome što ja znam o medijima u Srbiji, jednako su bila bolna oba ta procesa, dakle promjene kod samih novinara, a isto tako i prihvatanje da postoje mediji koji će služiti građanima i raditi u njihovom interesu, a ne biti sredstvo u rukama politike ili određenih lobija i elita kakve postoje na našim prostorima.

Mi smo nekako u tom periodu prelaska iz komunizma u ovo neko novo doba, u ovo otvoreno društvo, kako ga zovu: “društvo otvorenih vrijednosti”, gdje će svako moći da pronađe svoje mjesto, zaboravili neke novinarske postulate i od tog novinarstva koje je bilo očekivano – mi smo znali kako izvještavati u doba komunizma, došli u jedan američki tip novinarstva gdje je sve loše, gdje je sve krv i gdje je sve crno, gdje je sve atrakcija, gdje je sve propaganda. Tako da se nismo najbolje snašli niti mi novinari, niti ljudi koji su vodili medije.

Ono što mi u našem Udruženju sada pokušavamo da uradimo, a vjerujem da ćete i vi imati za to prostora kada napravite vaše udruženje, jeste kreiranje vrijednosti jednog civilnog novinarstva, jednog građanskog novinarstva koje će biti u interesu svih građana i koje će pružati informacije i biti servis svih građana. To danas postoji u Skandinavskim zemljama, gdje je zaista novinarstvo potpuno građansko i okrenuto samo interesima građana i po difoltu je suprotstavljeno vlastima, političkim elitama i svima onima koji žele da upravljaju medijima i upravljaju informacijama.

Kod nas se često pokušava pokazati da je sa komunizmom i sa bivšim sistemom srušen potpuno sistem novinarstva i njegove ključne vrijednosti. Ja sam osoba koja misli drugačije. Mislim da su novinarske vrijednosti postulati univerzalnih vrijednosti koje stoljećima postoje u svom izvornom obliku, ali s vremena na vrijeme dobivaju različite pojavne oblike. Dakle, ono što je istina ne može imati sad jedan ili tri oblika, kako se to događa u BiH – s obzirom na činjenicu da je BiH podijeljena ne samo na entitete nego na tri velike nacije, mi stalno imamo o istim događajima iz prošlosti i sadašnjosti najmanje tri istine. Ja mislim da se nikada nije vrijednost objektivnog novinarstva smanjila, te da potreba za objektivnim novinarstvom još uvijek nije prestala, tako je bilo i stoljeće ranije.

Sveobuhvatnost je ključni princip novinarstva. Ako hoćete da izvještavate o nekim događajima, vi morate dati segmente svih strana tog događaja, da bi ljudi koji vas prate imali potpunu sliku o onome što se događa. Kredibilnost, kao najvažnija novinarska vrijednost, jer ako ono što vi radite nije prepoznato i nije vjerodostojno, onda je vaš rad uzaludan.

Ja sam sada izdvojila samo tih pet ključnih novinarskih vrijednosti koje su univerzalne, koje se nikada nisu promijenile, ali, nažalost, u ovom periodu tranzicije poprimile su neke druge pojavne oblike. Dakle, kod nas se vrlo često laž prodaje za istinu i to je postalo pitanje čak opstanka nekih medija i uslov nekih novinara, odnosno sredstvo za uspon određenih novinara na prostorima i Srbije i Bosne i Hercegovine i ostalih zemalja.

Sveobuhvatnost se pretvorila u jednu stranu, dakle mi vrlo rijetko možemo u novinarskim prilozima, izvještajima, pa i u serioznijim novinarskim pričama, istraživačkim pričama imati više izvora, što je osnovni novinarski postulat da biste jednu priču predstavili na način da bude razumljiva svim ljudima.

Ono što je kredibilnost to se izgubilo onoga trenutka kad je u Bosni i Hercegovini počeo rat, u vašoj zemlji različiti sukobi i rat na Kosovu, dakle novinari i mediji su izgubili vjerodostojnost jer im je bilo važnije da kreiraju istine koje će odgovarati određenoj naciji, određenoj političkoj eliti, određenoj političkoj partiji, a ne da se bore da i u takvim okolnostima – ratnim istina bude preča od svake laži. Zbog toga smatram da se novinarstvo u tranziciji nalazi na prekretnici, kada se postavlja pitanje: da li će biti sačuvano kao časna profesija sa univerzalnim vrijednostima ili će postati sredstvo manipulacije u rukama politike. Kažem politike u najširem smislu te riječi jer pod politikom se danas zapravo podrazumijeva i ono što rade naše vlasti i ono što rade kulturne institucije, što rade sportisti, sportske organizacije, vjerske zajednice itd.

Koje su najveće prepreke u očuvanju tih ključnih novinarskih vrijednosti?

Kada je riječ o zemlji iz koje ja dolazim, Bosne i Hercegovine, to je miješanje države i državnih institucija u rad medija. Mi se dvadeset godina borimo da sačuvamo medije i njihovu neovisnost, uključujući i Federalnu televiziju. Nažalost, ta borba je jednako važna sada, ove 2013. godine kao što je to bila 1992. godine. Kada je počeo rat u BiH, ja sam radila na tadašnjoj RTV BiH, koja je poslije pretvorena u Federalnu i RTV na nivou drzave BiH.

U oviru Udruženja “BH novinari” djeluju linije za pomoć novinarima – to je poseban servis koji se bavi zaštitom prava novinara i slobode medija. U našoj statistici svake godine bilježimo napad na novinare, uskraćivanje informacija novinarima itd. Predstavnici državnih institucija, ministri, predsjednici parlamenata, zastupnici u parlamentima pojavljuju se kao najčešći kršitelji novinarskih prava. I kad vi to objašnjavate ljudima koji dolaze iz evropskih demokratskih zemalja, onda oni ne mogu da vjeruju da javni službenici uzimaju za pravo sebi da napadaju novinare, da im psuju majku, da ih fizički malteriraju, da im prijete smrću itd. E to je taj izazov kroz koji prolaze mediji na našim prostorima. Slično je tako i u Srbiji. U Srbiji ima nerazjašnjenih ubistava novinara, dakle stalno postoji potreba politike da kontroliše novinare, ali ono što je naš problem jeste što smo mi u jednom periodu prolaznom, tranzicijskom – a to je da država kroz svoje institucije, kroz pravosuđe, kroz inspekcije rada, kroz nadležne parlamentarne komisije toleriše takva ponašanja. I to je jedan od najvećih izazova sa kojim ćete se i vi kada budete imali svoje udruženje vjerovatno suočavati.

Drugi problemi jesu ekonomski i drugi pritisci na uposlenike u medijima, na novinare. Mi sad imamo tačno definirane ekonomske lobije koji upravljaju ne samo medijima, nego cjelokupnim životom ili društvima na prostorima bivše Jugoslavije, i ti lobiji su vrlo opasni, često povezani sa kriminalnim krugovima. S druge strane, povezani sa vjerskim organizacijama, povezani, čak bih rekla i sa stranim organizacijama, tako da kroz te pritiske vi zapravo vidite kako postoji jedna strategija gušenja slobode izražavanja sa svih strana. Dakle, ne samo iz državnih institucija, od predstvanika političkih partija, već i od ekonomskih lobija. I posebno šta je sada zabrinjavajuće jeste sve veća povezanost vlasnika medija, upravnih odbora u javnim medijima sa političkim i ekonomskim lobijima i odluka vlasnika da novinarstvo žrtvuju za svoj profit.

Kod nas se jasno može pratiti na koji način je određeni vlasnik povezan s medijem: ako pogledate vijesti privatne televizije i vidite ko se u tim vijestima predstavlja, prezentira na najbolji način, a ko se zapravo anatemiše. Ključni problem novinarstva kod nas jeste upravo to – dakle, ne toliko kritika, ne toliko isključivanje onog drugog, već anatemisanje svega onoga što je drugačije od onog što mi jesmo i čemu mi pripadamo.
I još jedan problem koji se veže samo za novinare, to je samocenzura – kao logičan slijed, logična posljedica onoga što se desilo kroz sve ove pritiske o kojima sam prethodno govorila.

Šta je rješenje?

Vi se nalazite na dobrom putu da imate svoje udruženje i to je jedno od rješenja za probleme o kojima sam maločas govorila. Ako imate jaku novinarsku asocijaciju koja je spremna principijalno da štiti prava na slobodu izražavanja i individulna prava novinara, onda ste vi već na dobrom putu da se borite za civilno novinarstvo koje će biti u interesu svih građana koji žive na području Sandžaka, cijele Srbije i regiona, jer ne valja da ste zatvoreni u svojim krugovima i da ne želite surađivati sa ostalim novinarima i medijima. Osim te institucionalne snage koju trebaju da imaju novinari ujedinjeni u svoju asocijaciju, jako je važna edukacija. Danas novinari ne znaju puno niti o novinarskim vještinama, niti o svojim pravima, niti o načinima na koji mogu štititi svoja prava, odnosno kako mogu sebe, koristeći postojeće zakone, postojeće institucije, zaštititi. Udruženje „BH novinari“ ima 700 članova i u toku jednog mjeseca deset se puta oglasi javno, bez obzira ko krši novinarska prava i održi javnu lekciju onima koji nisu spremni da prihvate da novinari moraju, trebaju i hoće slobodno i dostojanstveno da obavljaju svoju profesiju.

Jako je važna i novinarska odlučnost i hrabrost, dakle mi govorimo o novinarstvu kao o zanatu, govorimo o novinarstvu kao profesiji, a ja zapravo mislim da je novinarstvo, iznad svega, misija. Jer vi da biste bili novinar, vi morate da živite svoju profesiju, sa svim dobrim i sa svim lošim stranama. Ja sam u novinarstvu gotovo 30 godina, nisam se obrazovala za novinarku, ja sam po obrazovanju profesor filozofije, ali nijednog trenutka nisam zažalila, bez obzira što nije bilo lako, zato što smatram da je ovo najljepša profesija, gdje vi možete da živite sve svoje izvještaje, sve svoje susrete sa ljudma i da vas ništa ne može obogatiti kao to što doživite u susretu sa ljudima kojima pomognete kroz svoj novinarski rad. Ono što smatram isto bitnim i na tome bih voljela da vaše udruženje radi, da se stvara jedna kultura poštivanja novinarskih prava i slobode izražavanja. Trebaće jako puno vremena da se ta kultura izgradi, da bude prepoznatljiva u javnosti, ali mislim da vrijedi u to ulagati.

Transkript govora Borke Rudić na tribini “Uloga sandžačkog novinarstva u vremenu tranzicije – odgovori na izazove”, održanoj povodom obilježavanje Dana sandžačkog novinarstva u Glavnom uredu Vijeća, 2. februara 2013. godine. 

Borka Rudić je generalna sekretarka udruženja “BH novinari” iz Sarajeva.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *