Zakonska utemeljenost obrazovanja na maternjem jeziku: Iskustva bošnjačke nacionalne zajednice

Zaštita pojedinačnih i kolektivnih prava pripadnika nacionalnih manjina u Republici Srbiji obezbijeđena je Ustavom Republike Srbije, domaćim zakonima i međunarodniim ratifikovanim dokumenatima. U okviru tih pravnih akata posebno mjesto zauzima i obezbjeđivanje prava na obrazovanje na maternjem jeziku nacionalnim manjinama, kao i mehanizmi zaštite i načini ostvarenja tog prava.

Ustav Republike Srbije

Ljudskim i manjinskim pravima Ustav Srbije posvećuje i čitavo Drugo poglavlje, od člana 18. do člana 81. Članom 18. Ustav precizirano je da se „ljudska i manjinska prava zajamčena Ustavom neposredno primjenjuju“,  te da se „odredbe o ljudskim i manjinskim pravima tumače u korist unaprjeđenja vrijednosti demokratskog društva, saglasno važećim međunarodnim standardima ljudskih i manjinskih prava, kao i praksi međunarodnih institucija koje nadziru njihovo sprovođenje“.

Članom 79. Ustava pripadnicima nacionalnh manjina se, između ostalog, garantuje i pravo na „izražavanje, čuvanje, njegovanje, razvijanje i javno izražavanje nacionalne, etničke, kulturne u vjerske posebnosti“, na „korišćenje svog jezika i pisma“, kao i na „školovanje na svom jeziku u državnim ustanovama“ .

ČLanom 190, Ustava precizira se i da opštine treba da se staraju o „zadovoljenju potreba građana u oblasti prosvjete“, i „ostvarenju, zaštiti i unapređenju ljudskih i manjinskih prava“.

Zakon o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja

Član 3. Zakona o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja („Službeni glasnik RS“, br. 72/09) propisuje se da sistem obrazovanja i vaspitanja „mora da obezbijedi za svu djecu, učenike i odrasle jednako pravo i dostupnost obrazovanja i vaspitanja bez diskriminacije i izdvajanja po osnovu pola, socijalne, kulturne, etničke, religijske ili druge pripadnosti“ i „jednake mogućnosti za obrazovanje i vaspitanje na svim nivoima i vrstama obrazovanja i vaspitanja, u skladu sa potrebama i interesovanjima djece, učenika i odraslih“ (Ibid).

Posebno je za manjine važan Član 9. stav 2. Zakona o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja koji kaže da se „za pripadnike nacionalne manjine obrazovno-vaspitni rad ostvaruje na maternjem jeziku“. Takođe je za manjine važan i član 29. ovog zakona, koji reguliše mrežu škola, pa se u stavu 3. ovog člana kaže da “Akt o mreži predškolskih ustanova i akt o mreži osnovnih škola…donosi skupština lokalne samouprave”,  a u stavu 6. Stoji: ”U jedinici lokalne samouprave u kojoj je u službenoj upotrebi jezik i pismo nacionalne manjine, odnosno u kojoj se vaspitno obrazovni rad izvodi na jeziku i pismu nacionalne manjine, akt o mreži predškolskih ustanova i osnovnih škola donosi se uz predhodno pribavljeno mišljenje nacionalnog savjeta nacionalne manine čiji je jezik i pismo u službenoj upotrebi u jedinici lokalne samouprave, odnosno čiji se jezik i pismo koriste u obrazovno vaspitnom radu“.

Zakon o osnovnoj školi i Zakon o srednjoj školi

Članom 5. i jednog i drugog Zakona propisano je da se za pripadnike nacionalnih manjina nastavni plan i program ostvaruje na maternjem jeziku.

Zakon o visokom obrazovanju

Zakon o visokom obrazovanju (“Službeni glasnik RS”, br. 76/2005), u članu 80. propisuje da „visokoškolska ustanova može organizovati i izvoditi studije, odnosno pojedine dijelove studija, kao i organizovati izradu i odbranu doktorske disertacije, na jeziku nacionalne manjine, odnosno, da visokoškolska ustanova može ostvarivati studijski program na jeziku nacionalne manjine i stranom jeziku“, uz uslov da je takav program odobren, odnosno akreditovan.

Zakon o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina

Zakon o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina iz 2002.godine značajnije i cjelovitije je definisao manjinsko obrazovanje. Član 13. Stav 1. Ovog Zakona navodi da „pripadnici nacionalnih manjina imaju pravo na vaspitanje i obrazovanje na svom jeziku u institucijama predškolskog, osnovnog i srednjeg vaspitanja i obrazovanja“, a stav 2. istog člana kaže: „država je dužna stvoriti uslove za organizovanje obrazovanja na jeziku nacionalne manjine, a do tog vremena obezbediti dvojezičnu nastavu ili izučavanje jezika nacionalne manjine sa elementima nacionalne istorije i kulture za pripadnike nacionalne manjine”. Stav 5. nalaže da ”Program nastave za potrebe obrazovanja iz stava 1. ovog člana, u delu koji se odnosi na nacionalni sadržaj, u značajnoj meri će sadržati teme koje se odnose na historiju, umetnost i kulturu nacionalne manjine”, dok stav 6.  pomenutog 13.člana bliže određuju ulogu nacionalnog savjeta nacionalne manjine u obrazovnom procesu svojih pripadnika i propisuje da ”U izradi nastavnog plana za potrebe nastave predmeta koji izražavaju posebnost nacionalnih manjina na jeziku nacionalnih manjina, dvojezične nastave i učenja jezika nacionalnih manjina sa elementima nacionalne kulture iz stava 1. ovog člana, obavezno učestvuju nacionalni saveti nacionalne manjine“.

Ono što je od posebnog značaja je i to da se Članom 14. ovog Zakona reguliše i pitanje obrazovanja pripadnika nacionalnih manjina na nivou višeg i visokog obrazovanja, tako što će se „obezbjediti katedre i fakulteti gdje će se na jezicima nacionalnih manjina, ili dvojezično, obrazovati vaspitači, učitelji i nastavnici jezika nacionalne manjine“.

Država se ovim zakonom, također, obavezuje da će pomagati „stručno osposobljavanje i usavršavanje nastavnika za potrebe obrazovanja“ na jeziku nacionalnih manjina (Ibid), kao i da će „pospješivati međunarodnu suradnju, sa ciljem da se omogući da pripadnici nacionalnih manjina studiraju u inostranstvu na materinjem jeziku i da se tako stečene diplome priznaju u skladu sa zakonom“

Zakon o nacionalnim savjetima nacionalnih manjina

Zakon o nacionalnim savjetima nacionalnih manjina („Službeni glasnik RS“, br. 72/09), precizira i određuje nadležnosti i ovlašćenja nacionalnih savjeta i u oblasti obrazovanja, pa se u članu 13. kaže da nacionalni savjet:

„1) predlaže Nacionalnom prosvjetnom savjetu opšte osnove predškolskog programa, nastavne planove i programe osnovnog i srednjeg obrazovanja i vaspitanja i osnove vaspitnog programa, za sadržaje koji izražavaju posebnost nacionalne manjine, a naročito iz oblasti historije, muzičkog vaspitanja i likovne umjetnosti;

2) predlaže Nacionalnom prosvjetnom savjetu program osnovnog i srednjeg obrazovanja i vaspitanja za jezik nacionalne manjine i jezik, odnosno govor, nacionalne manjine sa elementima nacionalne kulture;

3) daje mišljenje Nacionalnom prosvjetnom savjetu na nastavne programe srpskog jezika, kao nematernjeg;

4) predlaže ministru nadležnom za poslove obrazovanja mjere i program vaspitnog rada sa učenicima u ustanovama učeničkog standarda, koji se odnose na afirmaciju međuetničke tolerancije i multikulturalizma;

5) daje mišljenje na školski i vaspitni program ustanova za koje je utvrđeno da su od posebnog značaja za nacionalnu manjinu”.

U skladu sa Zakonom, članom 14. propisano je da, “ako se obrazovno-vaspitni rad ostvaruje na jeziku nacionalne manjine, Nacionalni prosvjetni savjet predlaže ministru nadležnom za poslove obrazovanja davanje odobrenja za korišćenje udžbenika i nastavnih sredstava čiji sadržaji izražavaju posebnosti nacionalne manjine uz prethodnu saglasnost nacionalnog savjeta“. Istim članom se kaže da, na prijedlog nacionalnog savjeta, „ministar nadležan za poslove obrazovanja daje odobrenje za korišćenje domaćih ili uvezenih udžbenika na jeziku nacionalne manjine u obrazovno-vaspitnom radu”.

Zakon o lokalnoj samoupravi

Zakon o lokalnoj samoupravi („Službeni glasnik RS“, br. 129/07), bliže određuje obaveze lokalne samouprave u oblasti zaštite i ostvarenja prava pripadnika nacionalnih manjina. Tako se, u članu 20. tačka 32, navodi da se opština (lokalna samouprava) „stara o ostvarivanju, zaštiti i unapređenju ljudskih prava i individualnih i kolektivnih prava pripadnika nacionalnih manjina i etničkih grupa“.

2. Međunarodno pravo i standardi

Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina

Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina predstavlja međunarodno pravni okvir unutar koga se nalazi i Republika Srbija. Konvenciju je donio Savjet Evrope a Republika Srbija ju je ratifikovala 21. maja 2005. godine.

Konvencijom je utvrđeno da je „zaštita nacionalnih manjina, prava i sloboda pripadnika tih manjina sustavni dio međunarodne zaštite ljudskih prava“ i kao takva spada u područje međunarodne saradnje. Zemljama članicama se nalaže da, gdje god je to moguće, preduzmu mjere „u oblasti obrazovanja i istraživanja za njegovanje kulture, historije, jezika i vjere svojih nacionalnih manjina“ (član 12. Konvencije). U tom cilju, članice se obavezuju da obezbjede „odgovarajuće mogućnosti za osposobljavanje nastavnika, koji bi izvodili nastavu na jezicima nacionalnih manjina, i pristup adekvatnim udžbenicima za nastavu na jeziku nacionalne manjine“. Ugovornice Konvencije se, također, obavezuju da “unapređuju jednake mogućnosti pristupa obrazovanju na svim nivoima za pripadnike nacionalnih manjina“ (član 12).

Okvirnom konvencijom se, također, „obavezuju“ zemlje ugovornice da u okviru sistema obrazovanja „priznaju pravo svakog pripadnika nacionalne manjine da uči svoj maternji jezik“, te da “u područjima koja su tradicionalno, ili u znatnom broju naseljena pripadnicima nacionalnih manjina, ako ima dovoljno zahtjeva”, obezbijede da u okviru svojih obrazovnih sistema “pripadnici manjina imaju odgovarajuće mogućnosti za izvođenje nastave na maternjem jeziku ili da dobijaju časove na tim jezicima“ (član 14. Konvencije).

Haške preporuke

Haške preporuke daju smjernice u oblasti obrazovanja manjina, a Preporuke iz Osla i Preporuke iz Lunda daju smjernice o službenoj upotrebi jezika nacionalnih manjina.

Evropska povelja o regionalnim ili manjinskim jezicima

Evropska povelja o regionalnim ili manjinskim jezicima, Savjeta Evrope, od 5. novembra 1992. godine, reguliše upotrebu regionalnih ili manjinskih jezika i obavezuje svaku državu članicu da primjeni odredbe ove povelje „na sve regionalne ili manjinske jezike koji se govore na njenoj teritoriji“ (član 2 Povelje).

U mjerama za unapređenje upotrebe regionalnih ili manjinskih jezika u javnom životu, Dio III, član 4, Konvencijom se preciziraju sve obaveze država u obrazovanju na svim nivoima.

Članom 3. Zakona o ratifikaciji Evropske povelje o regionalnim ili manjinskim jezicima, usvojenog u Skupštini Srbije u decembru 2005. godine („Službeni list SCG“, br. 18/2005), bosanski jezik je priznat i prihvaćen kao jedan od deset manjinskih jezika u Republici Srbiji. Članom 8. Zakona definisane su obaveze koje ratifikacijom Konvencije države članice preuzimaju u oblasti obrazovanja, od nivoa predškolskog pa sve do visokoškolskog obrazovanja.

Dakle, napori Bošnjačkog nacionalnog vijeća da pripadnicima svoje nacionalne zajednice obezbijedi obrazovanje na bosanskom jeziku imaju potpuno i neupitno zakonsko utemeljenje.

 Iskustva bošnjačke nacionalne zajednice

Kao predstavničko tijelo, nacionalni savjet zakonom je definisan kao organ manjinske samouprave koji se stara o ostvarivanju prava pripadnika svoje zajednice u oblastima službene upotrebe jezika i pisma, kulture, obrazovanja i informisanja. U tom smislu BNV – Bošnjačko nacionalno vijeće ustrojilo je takvu strukturu svojih organa i tijela koja garantuje da će u svim ovim oblastima iskoristiti sve zakonske mogućnosti da Bošnjaci unutar sistema institucija Republike Srbije mogu konzumirati sva ljudska i maninska prava koja im pripadaju.

Kad je o obrazovanju riječ, činjenica je da je u proteklih nekoliko godina učinjen značajan pomak. Podsjetimo se da je 20. Oktobra 2004. godine u osnovnoj školi „Dr. Ibrahim Bakić“ u Ljeskovi, opština Tutin, održan nakon 97 godina prvi čas na bosanskom jeziku. Uslijedilo je potom objavljivanje ranije već urađenih i predatih nastavnih programa za predmet Bosanski jezik sa elementima nacionalne kulture. Iako u formi izbornog predmeta, dobijena je mogućnost da se nastavni sadržaji bosanskog jezika, bošnjačke književnosti, kulture i tradicije izučavaju u redovnom obrazovnom procesu, doduše samo u sandžačkim opštinama Novi Pazar, Tutin i Sjenica i u jednoj školi u Prijepolju i to samo za pripadnike bošnjačke nacionalne zajednice, bez želje da se sa tim sadržajima upoznaju i pripadnici većinskog naroda, što bi u krajnjem ishodu doprinijelo razbijanju predrasuda i ustaljenih stereotipnih mišljenja i izgradnji  koherntnijeg i  bolje uređenog društvenog ambijenta u Srbiji.

U svakom slučaju, i pored svih nedostataka koji se mogu izreći na račun izučavanja bosanskog jezika u formi izbornog predmeta, mora se konstatovati da je Vijeće u startu to definisalo samo kao proces sa ograničenim rokom trajanja i kao prvi stepenik, prvi basamak u stvaranju uslova da jezik nastave bude bosanski, a nastavni predmet bosanski jezik bude obavezan, sa fondom od pet časova nedjelno.

Put od izbornog do obaveznog nastavnog predmeta možda je bio predugačak i sa dosta neočekivanih prepreka, ali je baš takav, neravan i neutaban, dao i nešto dobo. Doprinio je da Bošnjačko nacionalno vijeće ojača kao institucija i da u svojim odborima i radnim tijelima  mobiliše ljude iz svojih redova, kadre, stručne i sposobne da definišu potrebe svoje zajednice,  prepoznaju probleme i djeluju na iznalaženju mehanizme za njihovo prevazilaženje. Resor za obrazovanje je preko svog odbora izradio prvo programe za nastavni predmet „Bosanski jezik sa elementima nacionalne kulture“ za sve razrede osnovnog obrazovanja. Istovremeno sa tim preduzimane su potrebne mjere u cilju stvaranja uslova za kompletnu nastavu na bosanskom jeziku. Definisan je Model obrazovanja za Bošnjake u Republici Srbiji i u septembru mjesecu 2009. godine predstavljen Ministarstvu prosvjete, kad je formirana zajednička komisija sastavljena od predstavnika ministarstva i predstavnika BNV-a koja je trebalo da poradi na stvaranju uslova za implementaciju tog Modela. Vijeće je ubrzo nakon toga izradilo i ministarstvu predalo Elaborat o opravdanosti primjene Modela obrazovanja. Tada je uslijedila podugačka stanka u kojoj su zašutjele nadležne državne institucije. Da bi se taj zastoj u ostvarivanju prava Bošnjaka na obrazovanje na svom maternjem jeziku prevazišao, Odbor za obrazovanje BNV-a je u proljeće 2011. godine donio Akcioni plan mjera za prevazilaženje problema u oblasti. To je rezultiralo  izradom  nastavnih programa za predškolsko obrazovanje i vaspitanje, za prvi i peti razred osnovnog i prvi razred srednjeg obrazovanja za bosanski jezik i književnost i za tzv. nacionalnu grupu predmeta, kao i izradom nastavnih programa za bosanski jezik i književnost za pvi i drugi ciklus osnovnog obrazovanja i za srednje obrazovanje, te izradom prijedloga plana udžbenika koji treba da prate pomenute nastavne programe. Međutim, ponovo je došlo do ozbiljnog zastoja u omogućavanju implementacije tih programa, pa je Resor za obrazovanje Bošnjačkog nacionalnog vijeća 2012. aktivirao Akcioni plan 2 .

Aktuelni Akcioni plan 2 nastavak je prthodnog i planira aktivnosti Resora za obrazovanje koje imaju za cilj deblokiranje zastoja i omogućavanje korišćenja kolektivnih manjinskih prava Bošnjacima, prije svega prava na obrazovanje na svom maternjem jeziku, kao i zastupljenost onih nastavnih sadržaja u obrazovnom procesu koji garantuju očuvanje nacionalnog identiteta pripadnika bošnjačke nacionalne zajednice. Svojim djelovanjem BNV definiše potrebe pripadnika svoje zajednice i sve vrijeme uporno nastoji  da u partnerskom odnosu sa nadležnim institucijama države stvara uslove za ostvarivanje manjinskih prava, u prvom redu prava na obrazovanje na svom maternem jeziku.

Ovaj današnji skup upravo je rezultat tih nastojanja i pokazuje da  Bošnjačko nacionalnoo vijeće s jedne, i Ministarstva prosvjete, nauke i tehnološkog razvoja s druge strane, zajedno, partnerskim učešćem u rješavanju problema manjinskih zajednica, u ovom slučaju Bošnjaka, treba da doprinesu bržem hodu države Srbije ka Evropskoj Uniji, a na dobrobit svih njenih građana.

autor: Muratka Fetahović, šef Resora za obrazovanje u BNV

(referat sa Seminara o pripremnoj nastavi na bosanskom jeziku, 22.12.2012. godine)