Bosanski jezik na prostoru Sandžaka

„Mogućnost primjene normi bosanskog jezika u Sandžaku“ – tema je tribine održane 13. marta 2010, u zgradi BNV-a, na kojoj su govorili: mr. Sead Šemsović, profesor bosanskog jezika i književnosti, i Fuad Baćićanin, doktorant na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Organizatori su: Asocijacija mladih i Departman za Bosanski jezik i književnost Univerziteta u Novom Pazaru.

Bosanski jezik je jezik Bošnjaka i svih onih koji ga pod tim imenom smatraju svojim. Ima 5 dijalekata: četiri pripadaju bosansko-hercegovačkom prostoru, a peti je na prostoru novopazarskog sandžaka. Norma jednog jezika jeste dogovor unutar određene nacionalne zajednice, tj. između odabranih pojedinaca u okviru jedne etničke zajednice, koju bira neko određeno nacionalno tijelo. Takvo tijelo određuje najistaknutije lingviste, najistaknutije književnike, umjetnike, predstavnike različitih naučnih i umjetničkih disciplina, koji uvidom u sve dijalekatske rječnike – popise riječi – određuju šta bi mogla da bude norma, odnosno pravilno, a šta nepravilno u jednom jeziku. Pravopis je najviši pravni normativni akt, iznad kojeg nema drugogo pravnog normativnog akta u istoj oblasti, a svi niži pravni akti iz iste oblasti moraju se potpuno slagati sa višim normativnim pravnim aktom. Kako je kazao Šemsović, to ne znači da će neko ići od jednog do drugog i ispravljati kako ko govori, niti da će neko u svojoj kući ispravljati roditelje kako oni govore, već to je jezik kojim se treba govoriti na televiziji, pisati znanstvena literatura, naučna  i javna komunikacija ovog tipa, sa izuzetkom u književnoj literaturi, gdje se ne moraju poštivati norme.

Govoreći o primjeni bosanskog jezika, Šemsović je kazao da primjena normativnih akata jednoga jezika obuhvata sve razine obrazovanja – predškolsko, osnovnoškolsko, srednjoškolsko, visokoškolsko, akademsko, visokoakademsko, sve oblike medija – pisane/štampane, elektronske, sve oblike političkog i kulturnog djelovanja pojedinaca i grupa date nacionalne zajednice – svaki kulturni doticaj obuhvata norma bosankog jezika, svaki segment javnog korištenja jezika. Dok privatno korištejne jezika ne potpada pod normu jezika – pod ovim se podrazumijeva govor kod kuće, s prijateljima… Kada je u pitanju primjena bosanskog jezika konkretno na sandžačkom području, Šemsović je kazao da danas imamo: sedam  generacija osnovnoškolaca, dakle sedam udžbenika bosanskog jezika za osnovnu školu, četiri generacije studenata na Departmanu za srpski/ bosanski jezik na Državnom univerzitetu u Novom Pazaru, različite periodične publikacije na bosanskom jeziku, prijevod i objavljivanje kapitalnog djela Ahmeda Valije u Novom Pazaru sa osmanskog jezika na bosanski, katalogizacija tog Valijevog djela – sve su to rezultati norme bosanskog jezika u primjeni na prostoru Sandžaka. Postoji mogućnost da se svaki od ovih rezultata sada umnoži – da udžbenici za osnovnu školu prerastu u udžbenike za srednju školu, za fakultet, da se mediji na bosanskom jeziku prošire. „Dakle, mogućnosti primjene norme su neograničene, a ovo su temelji koji su dosta dobro postavljeni u primjeni norme bosanskog jezika na ovom prostoru“ – rekao je Šemsović.
Govoreći o različitim periodima bosanskog jezika i njegovoj upotrebi, Fuad Baćićanin je kazao: „Činjenica je da je još u osmanskom carstvu službeni jezik u ovom dijelu svijeta koji je pripadao osmanskom carstvu bio bosanski. Postoji tursko-bosanski rječnik iz XVII stoljeća, tačnije iz 1631. god.  Zatim, bosanski jezik je osnova srpskog jezika kod Vuka Karadžića – u njegovim spisima spominju se riječi: i „bijelo“ i „lijepo“ i „čovjek“… Vuk Karadžić je u centralnoj Bosni i na prostoru Sandžaka, ustvari, nakupio sav svoj lingvistički i lektički materijal. Bosanski jezik je naš maternji jezik, ali dugi niz godina je taj jezik osporavan. Još početkom XX stoljeaća, kada je Austro-ugarska zabranila upotrebu termina bosanski jezik, od tada smo se nekako i mi polako navikavali, premda teško, da taj termin ne upotrebljavamo.“

Identitet jednog naroda se čuva preko jezika. Mada, kako je Baćićanin kazao, identitet Bošnjaka nije mogao biti poništen time što „se reklo“ da bosanski jezik više ne postoji. Naprotiv, bosanskom jeziku je samo za jedno vrijeme oduzeto ime, ali je on postojao u dušama Bošnjaka;  sačuvan je u kućama Bošnjaka. Govoreći o autentičnosti bosanskog jezika, Baćićanin je kazao da ne možemo ni na jedan drugi jezik prevesti pojedine riječi iz bosanskoga jezika, pogotovo one riječi koje označavaju i definišu Bošnjake-muslimane. „Iako su to arabizmi ili turcizmi, te riječi su odlika postojanja Bošnjaka. Riječi: sedžda, sedžade, kibla ili munara, kaldrma ili minber, sofra, abdeshana, abdest, šadrvan, đulistan – a da ne goovrimo o riječima koje se koriste i u srpskom jeziku za koje ne postoje adekvatne riječi kojima bi se one zamijenile, kao što su: jastuk, harem, bašča, česma, sahat, kapidžik.

„Zahvaljujući Bošnjačkom nacionalnom vijeću, Odboru za obrazovanje BNV-a, danas bosanski jezik možemo slobodno upotrebljavati i izučavati u školama, a od skora i vaditi dokumenta na maternjem jeziku. Do skora nam je osporavan identitet – mi nismo bili državljani Republike Srbije, mi smo imali srpsko državljanstvo, a u periodu ne baš tako davnom mogli smo biti ili Srbi ili ostalo, tj. ništa“ – kazao je Baćićanin, dodavši i to da su Bošnjaci do sada ostvarili mnoga  prava u ovoj državi.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *